Anfield Road i ostali velikani: Mjesto gdje fudbal dobija smisao !

Gol El Fenomena u finalu SP 2002. godine
u Japanu i Južnoj Koreji protiv Njemačke.

Ako volite fudbal ili Vam ga nogomet, sigurno imate i klub koji Vam je omiljeni. A ukoliko ne volite, ne brinite, zavoljećete već uz nekoga, možda uz društvo, uz najbolje prijatelja ili možda uz djevojku ili dečka. Fudbal mogu reći da pratim aktivno od svoje osme godine. Fudbal sam zavolio zbog nekih posebnih momenata, koje sam gledao kao dječak ili koje su prepričavale starije generacije od mene, pa sam onda istraživao takve stvari. Igrač koji je obilježio moje djetinstvo, i igrač koji me pridobio da pratim najvažniju sporednu stvar na svijetu je Ronaldo Nazario de Lima. Kupovao je pažnju mnogih, te podsticao mnoge da gledaju i krenu stopama njegovih čarolija na zelenom travnjaku. Za mene jedan od najboljih igrača koji su ikada igrali, zbog takve lakoće postizanja pogodaka, bravuroznih poteza, zavidne brzine i prodornosti. Tolika jednostavnost a tako veličanstveno upakovana i sprovedena u djelo, nije bez razloga Ronaldo imao nadimak " El Fenomeno".

Detalj sa utakmice West Ham United -Everton
za koju je Di Canio dobio Fifa Fair Play Award 2001. godine.

Sljedeć bitan čin, koji fudbal čini tako posebnom igrom, jeste legendarni fair-play potez Paola Di Cania. Naime, Di Canio je  16. decembra 2000. godine igrajući za West Ham United u susretu protiv Evertona izveo fer plej potez, koji se rijetko viđa na fudbalskim terenima. Tadašnji golman Evertona Paul Gerrard istrčao je uzevši loptu van svog šesnaesterca, te pao na zemlju zbog povrede, igra je nastavljena, a Trevor Sinclair je centrirao, a Di Canio je imao prazan gol i šansu da donese pobjedu svom timu, ali je uhvatio loptu u ruke, zbog solidarnosti sa golmano Evertona koji je ostao na ležati na travi, nakon toga tridesettrogodišnjak je nagrađen ogromnim aplauzom sa tribina, a godinu dana kasnije i Fifinom nagradom za fair play potez godine. Italijan je danas trener engleskog premierligaša Sunderlanda.

Ronaldinho sa Zlatnom loptom 2005. godine.

Sljedeća igračka veličina koja je ostavila traga u svijetu nogometa je Ronaldo de Assis Moerira svima poznatiji kao Ronaldinho. Brazilac kojei je dao veliki doprinos fudbalu, unoseći čarobnjačke stvari na nogometne terene. Moje subjektivno mišljenje je da boljeg fudbalskog  tehničara svijet neće dugo godina vidjeti. To je bio i čovjek koji je uljepšavao fudbal, te davao mu posebnu draž, posebnom karizmom i konstantno ogromnim osmjehom koji vas pozivao da plešete sambu sa Gauchom iz Porto Alegrea. Ronaldinho je dao veliki doprinos u sezoni 2011./2002. te jedan je od najzaslužnijih igrača u zlatnoj eri Barcelone predvođenom Pepom Guardiolom. Danas je član meksičkog prvoligaša Queretaroa. Iako u 35. godini magija u njegovim nogama još uvijek traje. Kraj karijere ovog Brazilca na terenu se bliži kraju, ali sigurno da ćemo vječno pamtiti vječni osmjeh i čaroliju koju je imao u nogama Ronaldinho Gaucho.

I na kraju ovog posta kao šlag na tortu da ne bi bilo da fudbal čine samo timovi i igrači, priča koja je mene nadahnula da napišem sve ovo i priča koja će vječno da živi. Riječ je o magičnom Anfield Roadu i nihovim čuvenim navijačima The Redsima ili The Scousersima koji fudbalu daju potpuno neku drugu dimenziju. Prije nekoliko godina moj drug Elmedin, inače veliki navijač Liverpoola, zvao me da gledamo utakmicu. Tada sam prvi put čuo "You'll never walk alone" himnu tima iz Liverpoola. Pjesmu je napisao Oscar Hammerstein II, a otpjevali su je u modernijem zvuku Garry and The Pacemakersi.  Na svakoj utakmici Anfielda je oko 45.525 gledalaca, i rijetkost je da stadion nije ispunjen do posljednjeg mjesta i cijeli stadion pjeva čuveni "You'll never walk alone."   Na turneji u Melburnu 24. jula 2013. godine na stadionu MCG u Melburnu himnu Liverpoola pjevalo je 95.000 navijača. Liverpul nije osvojio engleski Premiership vec 25 godina, ali i dalje svaku utakmicu su pjeva čuveni "You'll never walk alone" iz sveg glasa i dubine srca. Ako me pitate zašto volim fudbal, poslušajte The Reds-e.

Ljubav prema fudbalu vs. Komercijalizacija fudbala

Sigurno ste čuli za čuvenu frazu:"Najvažnija sporedna stvar na svijetu." Onda znate da je riječ o fudbalu ili ako hoćete nogometu. Prvi podaci vezani za fudbal vežu se za Kinu i 200te godine. Tada su zabilježene igre sa loptom koje imaju dosta sličnosti sa današnjim fudbalom. Igra je tada nazvana Tsu'Chu,a cilj igre bio je predriblati protivnika sa kožnom loptom i ubaciti je u otvor od 40 cm. Ovakve varijante "igranja" fudbala vežu se i za Drevne Grke i Rimljane. O historijatu govorim čisto zbog toga da budemo upoznati sa rođenjem igre koju neki znaju danas nazvati trčanje 22 budale za jednom loptom. Ako ćemo fudbalu kakvog danas poznajemo dati mjesto i datum rođenja, to je 24. okotbar 1857. u Engleskoj. Dakle prvi formalni profesionalni klub osnovan je Sheffieldu, a klub je imao istoimeni naziv kao i grad Sheffield F.C. U to vrijeme fudbal se igrao srcem, za poznavaoce i ljubitelje ove magične igre, jasno je da fudbal nije samo igra nego stil života. Fudbal je postao jako popularan i počeo se širiti po svim kontinentima na svijetu, i kao epilog toga osnovana je FIFA-a 1904.godine, odnosno Internacionalna fudbalska federacija koja je povezivala nacionalne savze svih zemalja svijeta. Prva međunarodna utakmica odigrana je 1872. godine između Engleske i Škotske, a prva utakmica van Engleske odigrana je između nacionalnih selekcija Austirje i Mađarske u Beču 1902. godine.  
Fudbal se počeo udaljavati od svog prvobitnog stava a to je ljubav i sportska strast prema ovoj igri, krajem 20. vijeka. Kada su ogromni moćnici i konglomerati uvidjeli da fudbal okuplja i voli ogroman broj populacije, krenuli su u postepeno amnestiranje klubova kao fudbalskih ustanova, ugrađujući na neki način kapitalističke čipove, i na kraju udarajući jedan kapitalistički pečat, gdje se sve svelo, na vrijednosi papir koji je nužno zlo.
Bez obzira na sve moćnici i kapitalisti neće nikada u potpunosti moći komercijalizovati fudbal. Uzmimo za primjer igrača ital

ijanskog Intera, Javiera Zanetija poznatijeg kao "Il Capitano". Naime, Argentinac je u Inter stigao iz Banfielda 1995.godine, a ostao je odan milanskom klubu sve do maja 2014., dakle punih 19 godina, uprkos brojim interesovanjima i ponudama drugih velikih klubova. Kao što je vijest nebitna, ukoliko nema publike koja će je čitati, isto tako fudbalski klub je nebitan bez navijača koji će da zajedno budu uz klub uz pobjede i poraze. Mislim da upravo navijači su ti koji daju najveći doprinos i dalje žele da očuvaju ono malo duše, ljubavi i strasti što je u fudbalu ostalo. Kada uzmemo u obzir to, da su se ljudi okupljali zajedno ispred radija, u vrijeme kada su igrane utakmice redovnog kola bivše jugoslovenkse lige da slušaju radijske prijenose utakmica , jer u to vrijeme to je bio jedini način da budete u toku sa stanjem vašeg voljenog kluba, to je dovoljan pokazatelj, i jedan jako unikatan način praćenja utakmica, koji je danas nama u 21. vijeku jako neprihvatljiv, zbog napredovanja tehnologije. Na kraju kada sumirano nije samo fudbal komercijalizovan, nego živimo u svijetu koji je komercijalizovan. Kada se osvrnemo oko sebe, možemo primjetiti da su djeca koja igraju fudbal na poligonima rijetka pojava. A nekada se improvizovalo i na putu se stvarao teren, uz još 4 kamena koja su služili kao stative. Jednostavno svako vrijeme nosi sa sobom dobre i loše strane. Nekada ste trebali imati samo dobru volju da pratite fudbal i uživate u njemu, i to je bila igra u kojoj su siromašni igrali srcem, a to je bila predstava za bogate. Danas i oni koji igraju su bogataši, što je u jednu ruku dobro, ali je definitivno otupilo u 99% igrača onu iskru strasti prema fudbalu, jer fudbal im je postao posao, a ne više emocija. Jer kada u fudbala igrate srcem i emocijama, mislim da je rezultat u većini slučajeva pozitivan. Fudbal je za mene jedna strast, sa tom strašću se rodite ili ne rodite trećeg nema, i što jednostavnije se igra to je veća satisfakcija za one koji gledaju. I danas definitivno živimo u svijetu u kojem je profit nažalost pobijedio fudbal, onaj pravi istinski.