Anfield Road i ostali velikani: Mjesto gdje fudbal dobija smisao !

Gol El Fenomena u finalu SP 2002. godine
u Japanu i Južnoj Koreji protiv Njemačke.

Ako volite fudbal ili Vam ga nogomet, sigurno imate i klub koji Vam je omiljeni. A ukoliko ne volite, ne brinite, zavoljećete već uz nekoga, možda uz društvo, uz najbolje prijatelja ili možda uz djevojku ili dečka. Fudbal mogu reći da pratim aktivno od svoje osme godine. Fudbal sam zavolio zbog nekih posebnih momenata, koje sam gledao kao dječak ili koje su prepričavale starije generacije od mene, pa sam onda istraživao takve stvari. Igrač koji je obilježio moje djetinstvo, i igrač koji me pridobio da pratim najvažniju sporednu stvar na svijetu je Ronaldo Nazario de Lima. Kupovao je pažnju mnogih, te podsticao mnoge da gledaju i krenu stopama njegovih čarolija na zelenom travnjaku. Za mene jedan od najboljih igrača koji su ikada igrali, zbog takve lakoće postizanja pogodaka, bravuroznih poteza, zavidne brzine i prodornosti. Tolika jednostavnost a tako veličanstveno upakovana i sprovedena u djelo, nije bez razloga Ronaldo imao nadimak " El Fenomeno".

Detalj sa utakmice West Ham United -Everton
za koju je Di Canio dobio Fifa Fair Play Award 2001. godine.

Sljedeć bitan čin, koji fudbal čini tako posebnom igrom, jeste legendarni fair-play potez Paola Di Cania. Naime, Di Canio je  16. decembra 2000. godine igrajući za West Ham United u susretu protiv Evertona izveo fer plej potez, koji se rijetko viđa na fudbalskim terenima. Tadašnji golman Evertona Paul Gerrard istrčao je uzevši loptu van svog šesnaesterca, te pao na zemlju zbog povrede, igra je nastavljena, a Trevor Sinclair je centrirao, a Di Canio je imao prazan gol i šansu da donese pobjedu svom timu, ali je uhvatio loptu u ruke, zbog solidarnosti sa golmano Evertona koji je ostao na ležati na travi, nakon toga tridesettrogodišnjak je nagrađen ogromnim aplauzom sa tribina, a godinu dana kasnije i Fifinom nagradom za fair play potez godine. Italijan je danas trener engleskog premierligaša Sunderlanda.

Ronaldinho sa Zlatnom loptom 2005. godine.

Sljedeća igračka veličina koja je ostavila traga u svijetu nogometa je Ronaldo de Assis Moerira svima poznatiji kao Ronaldinho. Brazilac kojei je dao veliki doprinos fudbalu, unoseći čarobnjačke stvari na nogometne terene. Moje subjektivno mišljenje je da boljeg fudbalskog  tehničara svijet neće dugo godina vidjeti. To je bio i čovjek koji je uljepšavao fudbal, te davao mu posebnu draž, posebnom karizmom i konstantno ogromnim osmjehom koji vas pozivao da plešete sambu sa Gauchom iz Porto Alegrea. Ronaldinho je dao veliki doprinos u sezoni 2011./2002. te jedan je od najzaslužnijih igrača u zlatnoj eri Barcelone predvođenom Pepom Guardiolom. Danas je član meksičkog prvoligaša Queretaroa. Iako u 35. godini magija u njegovim nogama još uvijek traje. Kraj karijere ovog Brazilca na terenu se bliži kraju, ali sigurno da ćemo vječno pamtiti vječni osmjeh i čaroliju koju je imao u nogama Ronaldinho Gaucho.

I na kraju ovog posta kao šlag na tortu da ne bi bilo da fudbal čine samo timovi i igrači, priča koja je mene nadahnula da napišem sve ovo i priča koja će vječno da živi. Riječ je o magičnom Anfield Roadu i nihovim čuvenim navijačima The Redsima ili The Scousersima koji fudbalu daju potpuno neku drugu dimenziju. Prije nekoliko godina moj drug Elmedin, inače veliki navijač Liverpoola, zvao me da gledamo utakmicu. Tada sam prvi put čuo "You'll never walk alone" himnu tima iz Liverpoola. Pjesmu je napisao Oscar Hammerstein II, a otpjevali su je u modernijem zvuku Garry and The Pacemakersi.  Na svakoj utakmici Anfielda je oko 45.525 gledalaca, i rijetkost je da stadion nije ispunjen do posljednjeg mjesta i cijeli stadion pjeva čuveni "You'll never walk alone."   Na turneji u Melburnu 24. jula 2013. godine na stadionu MCG u Melburnu himnu Liverpoola pjevalo je 95.000 navijača. Liverpul nije osvojio engleski Premiership vec 25 godina, ali i dalje svaku utakmicu su pjeva čuveni "You'll never walk alone" iz sveg glasa i dubine srca. Ako me pitate zašto volim fudbal, poslušajte The Reds-e.