Jedna mudra izreka kaže: " Daj čovjeku vlast, pa ćeš vidjeti kakav je." Priča koju želim podijeliti sa
Vama objavljena je 2003. godine u jednom časopisu. Naime, radi se o priči koja dolazi iz Iraka, a njeg glavni akter je Udai Husein poznatiji u medijima kao Mesarev sin. Koliko ljudska drskost i nečovječnost ide iz krajnosti u krajnost govori priča o Udaiju Huseinu članu jedne od najomraženijih iračkih porodica.
Udai je već sa 16 godina počinio prvo ubistvo, kada je usmrtio profesora u školi usmrtio, nakon što ga je profesor osramotio pred djevojkom. Ali naravno nije bilo sankcija zbog diktatorskog režima njega i njegove porodice. Od 1984. godine aposlutni vladar je iračkog olimpijskog odbora i iračkog fublaskog saveza. Sve te funkcije otac mu je dao na upravljanje, nadajući se da će moći da pokrene ponovo taj irački sportski duh, nakon iračko-iranskih sukoba koji su trajali punih 8 godina.
Udai Husein
Irak je nekada bio mnogo dobar u sportu. Na ljetnim olimpijskim igrama u Moskvi 1980. iamo je 46 predstavnika, u Sidneju ih je bilo samo 4, dok u Ateni Irak nije imao predstavnika. I tako dolaskog okrutnog Udeia, sport i fudbal u Iraku su krenuli neki drugim, nelogičnim, i mnogi će reći nenormalnim putem. Podatak koji šokira i pokazuje šta je radio Udei, koji vid frustracije i torture je vršio na fudblaerima govori o tome da je u kvalifikacionom ciklusu za odlazak na SP-a 1998. u Francuskoj, nakon poraza od Kazahstana, Udei je naredio da se bičuju stopala za kaznu, tada dvojici najodgovornijih za poraz Iraka. Prvenstvo to je udar na osnovno ljudsko pravo. Ali pošto je tamo se provodio diktatorski režim, te je Udei moga da radi šta pomisli uz saglasnost svog oca, da naprave totalni kolaps u iračkog fudbalu, pa i sportu općenito. Katastrofalna činjenica je da je Udei nakon neuspjeha iračke fudbalske reprezentacije u kavlifikacijama za SP 1994. po dolasku kući, izolovao svoje reprzentativce i natjerao ih da igraju i treniraju sa betonskom loptom, te nakon poraza od Japana od 1-4, trojicu igrača smjestio je u zatvor, te upotrijebio tradicionalnu kaznu državnu falaku da ih maltretira i vrši nasilje nad njima.
Dikatator Udai sa razgovara sa svojim igračem
Šarar Hajdar nekadašnja zvjezda iračke reprezentacije koji je sakupio 40 nastupa za nacionalni tim, javno je progovorio o samoj torturi koju je sprovodio čuveni Udai. “Bio sam mučen četiri puta poslije utakmica, pa se mogu smatrati sretnikom. Nekima je bilo mnogo gore. Najgore je bilo poslije prijateljske utakmice s Jordanom koju smo u Amanu izgubili 2:0.Udai je mene i još trojicu saigrača odveo u zatvor. Kad smo stigli, skinuli su nam majice, privezali za željeznu šipku.Onda su nas vukli po betonskom podu dok nam se nije oderala koža s leđa. Potom su nas vukli preko pijeska da nam on uđe u rane. Konačno, natjerali su nas da se popnemo na lotre i skočimo u bazen pun blata iz kanalizacije. Htjeli su da nam se rane inficiraju. Sljedeći dan, i svaki nakon toga tukli su nas po stopalima. Moja kazna kao zvijezdi ekipe iznosila je 20 udaraca dnevno. Kad sam upitao čuvara koji me tukao hoće li ikad moći sebi ti oprostiti rekao je da kada to ne bi napravio, dogodilo bi mu se isto. Udai je nas sportiste uzimao za primjer – vjerovao je da će ljudi kad vide da se ne boji premlatiti i mučiti heroje, živjeti u još većem strahu.”, rekao je Hajdar. Nedopustivo je da su se ovakve stvari mogle dešavati. FIFA-ine delegacije su nekoliko puta dolazile da nađu riješenje, da nađu dokaze, da sankcionišu ove neljudske poteze sina Sadamovog režima, ali svaki dolazak bio je uzaludan, jer niko nije smio progovoriti protiv "trenera" koji je znao u 3 sata poslije ponoći da izvede svoje igrače na trening i da im se ismijava, iako nikada nije bilo vješt sa loptom, kako su govorili imao je dvije lijeve. Šarar Hajder čovjek koji je javno progovorio o svim ispadima Udaija danas živi u Londonu, nakon što je pobjegao iz Iraka zbog prijetnja Sadamovog režima 1998. godine. Urednik je sportskih novina na arapskom jeziku, te se priprema za trenerski posao. Hajderov primjer je dokaz koliko se voli fudbal, kada jednom "uđe" u krv, i nakon svega što je doživio, i svega što je prošao kao profesionalni igrač, napustio je sve užase i odlučio u nekim normalnijim okolnostima da i dalje bude u onome što voli bez ikakvih pritisaka, koji će opstruirati, negov rad, trud i želju za najvažnijom sporednom stvari na svijetu.
Nema komentara:
Objavi komentar